Dnevnici iz Denpasara: Vrijeme je za PRAVU avanturu na prekrasnom Baliju…!
12th Oct 2023
Listopad je najvažniji mjesec za LittlePod i, kako bismo obilježili Međunarodni dan prave vanilije, putujemo u naš pionirski voćnjak u Indoneziji. Želite li poći s nama na vožnju? Paul sve to dokumentira.
Jeste li znali..?
Nakon što smo prvi put pokrenuli Nacionalni dan prave vanilije 2014. godine, ovo će biti naša 10. godina obilježavanja 17. listopada!
17. listopada, Međunarodni dan prave vanilije, najvažniji je datum u LittlePod kalendaru. Od 2014. godine, kada smo prvi put pokrenuli Nacionalni dan prave vanilije, to je dan kada se LittlePodderi okupljaju - osobno i online - kako bi nazdravili PRAVOJ vaniliji, kako bi naglasili... važnost dragocjene orhideje planetu i njegovim ljudima te kako bi se zahvalila onima koji štite krhke prašume u kojima se uzgaja. Otkad smo postali globalni s Pokretanje IRVD-a 2020. godine, ovu posebnu prigodu proslavili smo u Devonu i Londonu, ali ove jeseni ćemo osobno izraziti zahvalnost uzgajivačima vanilije dok idemo u Plantaža LittlePod na BalijuJanet i Daveu u Indoneziji se pridružuje Paul. Ovo je njegov dnevnik…
Petak, 20. listopada: Riječima Terminatora…
Odlazim mlaznim avionom. Ne znam kada ću se vratiti. Janet me sinoć pitala uz piće želim li se vratiti na Bali. Pa, znaš... ako se nudiš! Bliži se kraj, ovo je posljednje jutro našeg posljednjeg dana, ali kakav smo tjedan imali ovdje u Indoneziji. Toliko smo toga napravili i pokrili toliko toga, a opet smo površinu tek zagrebali.
Vratiti se ili ne vratiti, to je pitanje. Riječima Arnolda Schwarzeneggera u Terminator, vratit ću se…
Kako bih to ne htio/htjela? Zaboravi očito – hranu, vrijeme, krajolik, bazenBali je zasigurno sve to. Ali ono što nam je ovo putovanje svima naglasilo jest da su ljudi najvažniji, koji imaju toliko toga za ponuditi i koji čine svu razliku. Santika, Noguh i tim u Pita Mahi. Ketut, Angus, Syiraz, Eka i svi u najsuvremenijem pogonu gdje se prerađuju naše mahune vanilije. Madeovi, svih petero, Nyomam i svi ostali poljoprivrednici koji rade tako divan posao u šumama. Ova o čemu se radi. Ova zato bih se volio jednog dana vratiti na Bali.
Ovo putovanje je dokazalo da je posao koji radimo u Velikoj Britaniji STVARAN. Da poljoprivrednici na Baliju ima oslanjajući se na nas. Da prednosti ima opipljivo. Ako mi – kao potrošači na Zapadu – zahtijevamo PRAVU vaniliju, poljoprivrednici u Indoneziji (i drugdje diljem ekvatorijalnog pojasa) volja uzgajajte ga i šume volja biti zaštićen, sačuvan i, štoviše, obnovljen. Koristi za sve nas bit će ogromne, a sve je tako jednostavno. Gornja slika je tipičan primjer canang sari, tradicionalni balijski dar bogovima i gesta zahvalnosti. Upijajući sunce po posljednji put jutros, mislim da sam ja ta na kojoj imam najviše razloga biti zahvalna. Matur suksma.
Četvrtak, 19. listopada: Na Baliju nema loših dana…
Uočio sam ovaj znak jutros dok sam bio na poznatoj šetnici Campuhan Ridge u Ubudu. Pokazao se proročanskim. Prehladio sam se - ironično s obzirom na tropske uvjete ovdje - i pripremam se za iscrpljujuće povratno putovanje koje je čak i dulje od putovanja u oba smjera, zahvaljujući ŠEST I PO SATI presjedanja u zračnoj luci Dubai sutra.
Unatoč svemu tome, ima još bio je dobar dan. Kad bolje razmislim, nisam siguran da na Baliju postoji nešto poput lošeg dana...
Uzeo sam slobodno jutro. Dva dana zaredom boreći se s prometom kako bih posjetio farme vanilije sve nas je iscrpilo. Ne očekujem suosjećanje, jer kao što sam već napomenuo u prethodnom postu, samo biti ovdje je velika privilegija. Ali nisu sve bili infinity bazeni, tropske poslastice i najbolja hrana koju Bali nudi. Kad bolje razmislim, trebat će mi odmor nakon ovoga.
Pa što učinio Što radimo u slobodno vrijeme? Za početak, spomenuta planinarska staza, posjet živahnoj umjetničkoj tržnici u Ubudu, malo vremena na ležaljci i u bazenu, i najbolje od svega, tečaj indonezijskog kuhanja u Pita Maha Resort and Spa, gdje smo se tako divno zabavljali. Janet je čak uspjela nagovoriti chefa Noguha da prilagodi svoj tradicionalni jelovnik i u sva tri jela - slatka i slana - uključi PRAVU vaniliju iz LittlePoda. Nisam sigurna tko je naučio više, mi ili on...!
Srijeda, 18. listopada: Čista lista želja, ali bolja…
Upravo sam se vratio s bazena. Jedan je od onih beskonačnih - voda se prelijeva preko ruba, s pogledom na bujnu šumu iza i tropsku floru posvuda okolo. Ležaljke su tu, čisti ručnici, sunce počinje zalaziti, a ovdje u Ubudu je ugodnih 27°C. Ali ovo nije najbolja stvar koju sam danas učinio.
Današnji vrhunac? Susret sa svim poljoprivrednicima u voćnjaku LittlePod i provođenje poslijepodneva u njihovom okruženju. Jučerašnje događaje sam opisao kao 'čistu listu želja', ali ovo je nadmašilo sve…
Putovali smo tamo s Madeom, stigavši u Madeinu kuću neposredno prije ručka, gdje smo također upoznali Madea, Madea i Madea. Sve to može biti prilično zbunjujuće pa ih zovemo Made 1, 2, 3, 4 i 5. Također smo upoznali Wayana 1 i 2, Putusa 1 i 2, Pan Moyo, Komanga i Kadeka, divne ljude. Made (1) je djelomično prevodio, inače smo komunicirali lošim engleskim, gestama i obilnim osmijesima. Univerzalni jezik prave vanilije. Svi smo se sporazumjeli.
Zatim je uslijedio izlet, jureći tropskom šumskom stazom na mopedu kako bismo vidjeli bujne loze vanilije, uzgojene iz originalnih sadnica koje je LittlePod isporučio prije toliko godina, kao i kavu, durian, mangostin i još mnogo, mnogo toga. Vidjeti kako se polikulturni sustav koji je Made (1) pionirski uveo ovdje na Baliju pokazao tako uspješnim bio je zaista rijedak užitak, dok je jedenje kokosa svježeg s drveta bila šlag na torti (a ja čak ni ne volim kokos). Bazeni? Cijena im je deset po peniju. Ovo je nešto što se doživi jednom u životu.
Utorak, 17. listopada: Janet pleše i opravdava naše putovanje…
Dakle, to je bilo to. Međunarodni dan prave vanilije. Glavni događaj. Razlog zašto smo došli dovde ovaj tjedan. Istina je da nije baš najbolje počelo. Jet lag koji sam mislila da sam prebrodila u ponedjeljak? To mi se vratilo, što je značilo hitan poziv na uzbunu i frenetični početak. Pa ipak, od tada je to bila čista lista želja.
Razmislite o ovome: Vidio sam dragocjenu orhideju boje vanilije. U Indoneziji. Na vinovoj lozi. U punom cvatuS obzirom na to da ovaj krhki cvijet traje samo 24 sata, ovo je zaista velika privilegija…
Istina je da je cijelo putovanje bilo upravo to: velika privilegija. Zapisi u ovom dnevniku bili su, uglavnom, pomalo ironični. Ali ozbiljno, samo na trenutak, biti na Baliju i vidjeti stvari koje smo danas vidjeli? Ne može biti bolje i zbog toga ne mogu biti zahvalniji. Janet. LittlePodu. Svima koji su sudjelovali u ovom divnom, transformativnom projektu, i kod kuće i u inozemstvu.
Bila sam na farmi vanilije. Upoznala sam uzgajivača vanilije – zove se Nyomam. Puno sam naučila dijeleći auto s Madeom. Provela sam vrijeme s LittlePodovim partnerima ovdje u Indoneziji – Ketutom, Ekom, Syirazom i drugima, mladićima kojima se ja (a Janet možda još više) jako divim. Pregledala sam poruke LittlePoddera diljem svijeta i podsjetila se da postoji toliko podrške za ono što radimo. Čak sam večeras vidjela Janet kako pleše (morat ćete pratite naš Instagram (ako želite podijeliti ovo iskustvo). Dakle, sve u svemu, prilika za uživanje? Nema sumnje da je IRVD 2023 opravdao naše putovanje!
Ponedjeljak, 16. listopada: Težak je to posao, ali netko ga mora obaviti…
Gušter me nije shrvao. Niti jet lag. Punih šest sati i opet se osjećam čovjekom. Najljepši balijski doručak pomogao mi je da jutros ostavim iza sebe stres i napore s putovanja. Težak je to posao, ali netko ga mora obaviti.
Svježe tropsko voće, jogurt i granola, avokado i jaja, dvije šalice balijske kave i spremna sam za polazak. Tipkam ovo na terasi, pokušavajući izbjeći jutarnje sunce (već je 29°C) i ignorirati skupinu divovskih mrava u blizini. Daleko je od tipičnog ponedjeljka…
Dakle, što je danas na dnevnom redu? Janet kaže da bismo se trebali odmoriti, ali osjećam da bih i ja trebao. neki Radim dok sam ovdje. Bazen zove, ali imamo posebnu prigodu za organizirati, Međunarodni dan prave vanilije, i sutrašnji izlet u voćnjak vanilije LittlePod, otprilike pola sata odavde. O tome se radi.
Zvuči malo glupo s obzirom na to da sam u Indoneziji manje od 24 sata, ali otputovat ću na plantažu s puno boljim osjećajem za ljude i mjesto, ovo kratko razdoblje dovoljno je da promijeni moju percepciju Balija - prizori, zvukovi i mirisi, sve je to doprinijelo mom razumijevanju i dalo mi novo poštovanje prema životu na otoku. U ograničenom vremenu koje imam ovdje mogu samo zagrebati površinu, ali Bože, radujem se što ću sve upiti. Težak je to posao, ali netko ga mora obaviti.
Nedjelja, 15. listopada: Dobrodošli na Bali…
Avioni, vlakovi i automobili. Bio sam u njima – ili na njima – svih ovih posljednjih 28 sati. Usput, dobro ste pročitali. Ukupno vrijeme putovanja od vrata do vrata, od kuće do hotela, bilo je cijeli dan i noć (a onda još malo više, čisto da budemo sigurni).
Uzimajući u obzir posljednjih 28 sati, ne bi trebalo biti iznenađenje da sam gotovo preumoran za tipkanje večeras - ili poslijepodne ili možda jutro, što god bilo. Višestruke vremenske zone koje sam prešao ovog vikenda ostavile su me više nego malo zbunjenim...
Dnevnici se ne pišu sami, pa ima taman toliko vremena za kratko ažuriranje i unos. Koji je bio veliki događaj u nedjelju? Ja sam u Indoneziji - kao i Janet i Dave.
Upravo smo podijelili tanjure Nasi Gorenga (omiljenog indonezijskog jela) i putne priče, jer se naši rasporedi nisu baš poklapali, pa smo putovali odvojeno, preko Dubaija za mene i Singapura za njih. Obje rute pokazale su se napornima pa bismo svi trebali dobro spavati u Indoneziji večeras. Ali hoćemo li? Jet lag je nepredvidiva stvar, a upravo sam uočio velikog guštera kako vreba na zidu moje spavaće sobe. Dobrodošli na Bali…!
Subota, 14. listopada: Daleko, čovječe…
Evo jedne zanimljive činjenice o Indoneziji: Nije odmah iza ugla. Prošlo je nešto više od 11 sati otkako sam jutros zaključao i izašao iz kuće, a avion je upravo sletio. Ne u Denpasaru, razumijete, nego u Dubaiju. Bali? To će i dalje zahtijevati dodatnih devet sati i 10 minuta u zraku, a da ne spominjem sljedeća tri i nešto sata koja ću provesti ovdje u DBX-u.
Ovo je možda očito, ali to je nešto što se ne može dovoljno naglasiti. Indonezija je daleko…
Ovo je vrsta putovanja na koje ne možemo – i ne idemo – često iz razloga koji su ekološki, etički, logistički i financijski (između ostalog), a odluka o putovanju na tako veliku udaljenost nije donesena olako. Ali prilika da se provede vrijeme s poljoprivrednicima i među vinogradima vanilije, da se ojačaju stara prijateljstva i sklope nova te da se nastavi sijati sjeme (doslovno) koje bi – jednom kad uzraste i sazrije – trebalo biti toliko korisno mnogima, previše je dobra da bi se propustila.
Dakle, epsko putovanje se nastavlja. Malo je poslije 1 sat ujutro po lokalnom vremenu, na pisti je 32°C, dok se unutar terminala moram odmoriti prije početka sljedeće etape. Kilometar za kilometrom, malo po malo, približavam se Indoneziji. Jednostavno je tako daleko.
Petak, 13. listopada: Ovo se čini kao znak…
Razgovarajmo o datumu. Da, petak je. Da, 13. je. Ne, nije nesretan. Upravo suprotno, zapravo. Nikad nisam bio praznovjeran i kako bi itko mogao pomisliti da išta nije u redu u ovako divno poslijepodne? Jesensko sunce sja, spakirao sam se i pripremio, a za 24 sata bit ću iznad oblaka i u zraku – na putu za Bali.
LittlePod kalendar koji visi u kuhinji govori mi da je danas počeo Nacionalni tjedan pečenja. U petak 13., to se čini pomalo kao znak. Dobar znak, naravno...
Lijepo je zamisliti da dok krećemo na putovanje u Indoneziju – tropsko mjesto gdje se uzgaja vanilija – mnoštvo kućnih pekara poseže za svojim omiljenim LittlePod proizvodima i započinje s obiljem kolača, peciva i drugih kreacija kojima će proslaviti Međunarodni dan prave vanilije.
Naš odlazni let možda je 14., ali bit ćemo u dobrom raspoloženju gotovo od trenutka polijetanja. Nakon što smo se jutros prijavili online, bili smo zainteresirani kada smo primijetili da sutrašnji meni za ručak u avionu uključuje profiterole od vanilije za desert. Ako to nije znak, ne znam što jest!
Četvrtak, 12. listopada: Pripreme za putovanje…
Ne događa se često u životu da kreneš u avanturu. Pa ipak, evo me, pakiram torbu i pripremam se za Bali. Indonezija čeka, a prašuma zove. Mjesta na koja te LittlePod vodi, zar ne?
Još nešto više od 48 sati do polaska na aerodrom i moram priznati da sam malo nervozan. Nisam dugo ovako putovao i samo sam jednom kročio u Aziju, i to na jednodnevnom zaustavljanju u Hong Kongu 2006. godine na putu za medeni mjesec u Australiji...
Što da spakiram? Koliko će biti vruće? Kako ću doći do hotela? Što je s jezikom? Kako ću se snaći u prašumi? Što će farmeri misliti o meni?
Istina je, naravno, da uzbuđenje nadmašuje sve tjeskobe i, duboko u sebi, jedva čekam da stignem tamo. Kakva je ovo prilika. Kakva avantura. Budući da sam s LittlePodom od 2015. godine, uronjena sam u industriju vanilije, ali ovo će mi biti prva prilika da upoznam ljude koji se bave ovom čarobnom usjevom i da se osobno uvjerim u izvanredno okruženje u kojem se njeguje i uzgaja. Od biljke do tanjura, ovo iskustvo će zatvoriti krug. Kakvo će zadovoljstvo biti sve to ovdje dokumentirati…
Volite li pratiti LittlePod u Indoneziji? Nastavite čitati Pavlovi dnevnici iz Denpasara za redovita ažuriranja i svakako Pratite LittlePod na Instagramu…!